U Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci održano je putopisno predavanje Brune Šimleše pod naslovom Pacific Crest Trail. 4443 kilometra planinarenja američkom divljinom. Poznati autor, sociolog i humanitarac publici je približio iskustvo hodanja od Meksika do Kanade, avanturu koja je istovremeno bila i fizički izazov i potraga za smislom.
Gotovo pet tisuća kilometara kroz pustinje, planine i šume kroz tri američke savezne države. Bruno Šimleša njome je hodao mjesecima noseći na leđima sav svoj život i iskustvo koje je opisao kao – put prema sebi.
“Obećao sam sebi prije pedeseto rođendana da ću pokušati tako nešto ostvarit sad imam 46, pa je bilo krajnje vrijeme za tako nešto, jer ta ljepota i čistoća divljine i ljudi u toj divljini je jednostavno nešto senzacionalno i iskustvo života.”, rekao je Bruno Šimunović, pisac avanturist.
Pripreme za put trajale su dvije godine. U tom razdoblju planirao je rutu, testirao opremu i prilagođavao tijelo dugim pješačenjima. Na putu je potom prolazio kroz pustinje, planine, šume, suočavajući se s vrućinom, divljim životinjama i trenutcima potpune samoće, ali i s osjećajem slobode koji samo priroda može pružiti.
“Psihički mislim da sam se dobro pripremio, jer sam unaprijed znao da će biti loše, da će biti teških dana, da će biti kipućih dana, znači prvih tisuću kilometar je pustinja, jer se kreće s juga SAD-a tako da sunce prži, vode nema, čak i kad vodu nađeš ona je vruća već nakon dva sata.”, istaknuo je Šimunović.
Među tisućama prijeđenih kilometara, najdraži mu je uspon na Mount Whitney – najviši vrh kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država. Pogled s vrha, kaže vrijedio je svakog napora. Na put je krenuo sam i većinu vremena hodao je sam – u tišini i susretu sa samim sobom.
“Povremeno kampiraš na mjestima gdje kampiraju drugi ljudi, a ponekad sam kampirao i sam uz pokoju čegrtušu, pumu, medvjeda. S medvjedima se nisam previše družio vidio sam ih nekoliko, ali na svu sreću to nisu grizliji i oni se najčešće više boje nas nego mi njih.”, rekao je Šimunović.
Iako je put trajao mjesecima, nije bilo trenutka kad je pomislio odustati. Kaže da je svaki korak, pa i onaj najteži, bio dio priče koju je želio doživjeti do kraja. Umor, vrućina i hladnoća bili su samo podsjetnik koliko je snaga volje veća od svake prepreke. Putovanje je imalo i humanitarnu dimenziju. Svaki prijeđeni kilometar bio je posvećen prikupljanju pomoći za dvije humanitarne akcije.
“Jedna za Udrugu “Sve za nju” koja pomaže, daje psihološku pomoć oboljelima od raka, a druga je za zakladu Jelena Pranjić “Živi svoje snove”.”, poručio je Šimić.
Njegova poruka je jasna. Svatko ima svoj put, a najteži korak uvijek je prvi. Bruno Šimleša pokazao je da hrabrost ne znači ne osjećati strah, nego nastaviti unatoč njemu. Na kraju puta, kaže, nije pronašao kraj, nego novi početak.
