21. dan mjeseca ožujka – službeni početak proljeća, buđenja prirode i navještaj nekog ljepšeg i toplijeg doba. No, u kalendaru mještana Lovasa, ovaj datum tek je jedan od nekoliko bolnih koji zajednički obilježavaju: 21.ožujka 1998. godine dostojno su na posljednji počinak ispratili članove svojih obitelji, suborce, sumještane i prijatelje – ubijene tijekom srpske ratne agresije 1991., a ekshumirane iz masovne i pojedinačnih grobnica nakon mirne reintegracije.
“Odveli su mi oba sina, Darka i Željka, držali su ih nekoliko dana u jednoj garaži uz još nekoliko mještana. Tukli su ih, a onda pobili”, svjedoči baka Ruža Pavlić, govoreći potpuno smirenim glasom da joj je žao što ne može umrijeti. Potpuno je svjesna i činjenice da pravdu za svoje ubijene sinove vrlo vjerojatno neće dočekati.
Podsjetimo, u općini Lovas ubijeno je ukupno 90 ljudi, no zločincima je suđeno tek za nekolicinu žrtava. Osim stravičnog zločina na minskom polju, ljudi su ubijani na svojim kućnim pragovima i u podrumima, a kao i u mnogim drugim okupiranim mjestima, Hrvati su morali nositi bijelu traku na odjeći. Nakon mirne reintegracije, iz masovne grobnice u Lovasu ekshumirano je 68 žrtava, iz pojedinačnih grobnica još 10. Žrtvama u spomen, članovi njihovih obitelji, sumještani i druga izaslanstva, kod središnjeg spomenika na mjesnom groblju položila su vijence i svijeće. I na ovu – 25. obljetnicu dostojnog pokopa žrtava Lovasa, upriličena je pobožnost križnog puta, a misa zadušnica služena je u crkvi svetog Mihaela.
