Danas se s dubokim pijetetom i neizbrisivom boli prisjećamo 34. obljetnice pada vukovarskog prigradskog naselja Lužac i strašnog pokolja koji je uslijedio, a koji je označio početak kraja obrane Grada Heroja.
Na Dušni dan 1991. godine, Lužac, žila kucavica koja je povezivala Vukovar s Borovim Naseljem, slomljen je pod silinom napada Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih snaga. Iako je malobrojna skupina od tek 60-ak hrvatskih branitelja hrabro držala položaje protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, pad Lušca bio je neizbježan nakon što su ostali bez protuoklopnih sredstava i ikakve logističke potpore.
Okupacijom Lušca, agresor je izbio na Dunav, presjekavši komunikaciju i razdvojivši branitelje Vukovara na dva dijela – u centru grada i u Borovu Naselju. Ovaj čin nije bio samo vojni poraz; bio je uvod u strašan ratni zločin.
Ulaskom u Lužac, pripadnici JNA, Arkanovci i pobunjeni domaći Srbi, proveli su pokolj nad nedužnim hrvatskim civilima i braniteljima. Ljudi, koji su se sklonili u podrume, bili su nasilno izvučeni i strijeljani, često u vlastitim dvorištima. Prema različitim izvorima, u tom je danu ubijeno između 60 i 70 mještana Lušca, većinom civila. Njihova žrtva postala je trajni biljeg tragedije.
I danas, nakon 34. godine, mnoge obitelji još uvijek traže svoje najmilije koji su nestali tijekom borbi i nakon pada naselja. To je bol koja ne prestaje, a potraga za istinom i pronalazak posmrtnih ostataka nestalih ostaje trajna obveza.
