Pečenje rakije godinama je dio života i tradicije u mnogim krajevima Hrvatske. Duboko je ukorijenjen u ruralnim područjima, posebno tamo gdje je bogata voćarska tradicija.
“Da je meni, da je meni nabaviti kravu, koja daje, koja daje šljivovicu pravu.”
Ovako glase stihovi Šime Jovanovca, koji duhovito otvaraju ovu temu, koja je u tradiciji puno više od običnog pića
Nekada davno, u Srijemu je gotovo svaka kuća imala voćnjak, a pečenje rakije bio je važan društveni događaj. Kolovoz, rujan i listopad, ovisno o sorti, vrijeme je kada sazrijevaju prvi plodovi, a početkom jeseni cijeli kraj zamiriše na vrlo poznat miris – prepečeni kom i svježu rakiju. Rakija prati svaki događaj u kući, od rođenja pa sve do smrti. To je piće koje je dio narodne medicine, tradicije, obiteljskih poslova i okupljanja.
Za Šokadiju kažu kako je poznata po gostoljubivosti, a za domaćina nema većeg ponosa nego ponuditi gosta domaćom rakijom. Šokačka rakija nije samo piće – ona je i lijek. Mnogi ljudi i danas vjeruju kako ona liječi sve – od prehlade, crijevnih viroza do drugih bolesti. Ovaj cijenjeni destilat ne ide samo kroz grlo, s obzirom na dokazanu činjenicu da ubija bakterije i viruse, vrlo je dobra i za dezinficiranje rana. Ako upitate naše stare, rakija liječi sve!
Osim lijeka, odlična je kao aperitiv na samom početku obroka. Njen miris i jačina bude čula i pripremaju nepce za hranu koja slijedi.
Osnovna sirovina za proizvodnju rakije je voće, kao što su šljive, jabuke, kruške ili grožđe, a bere se u određeno vrijeme, kako bi se osigurala optimalna zrelost i kvaliteta. Nakon toga pažljivo se priprema za proces fermentacije, koji traje nekoliko tjedana, tijekom kojih se prirodni šećeri pretvaraju u alkohol. Ovim načinom dobiva se osnova za destilaciju, odnosno, pečenje rakije, a naziva se kom.
Pečenje rakije upravo je najpoznatiji korak ovoga procesa. Kada se fermentirano voće, odnosno, kom, stavlja u kazan i s pomoću kondenzacije, pare alkohola se pretvaraju u tekućinu. Nakon destilacije, rakija je često oštrog ukusa tako da nije odmah pogodna za piće, stoga je bolje da odstoji. U nju se također često stavljaju i razni dodaci, kako bi dobila karakterističnu boju i okus. Arome koje nastaju ležanjem u bačvi najviše ovise o vrsti drveta od kojega je bure napravljeno, a neki kažu da je rakiju najbolje držati u dudovom ili hrastovom buretu, u kojem dobije specifičan miris i posebnu zlatnu boju.
U najvećem broju sela u Šokadiji, zadnja rakija, ona koju je najbolje baciti i ne upotrebljavati, naziva se patoka.
Od odabira voća, fermentacije (koma) , destilacije-pečenja rakije i odležavanja odnosno sazrijevanja rakije, sve ovo prethodi ljutoj čašici.
Nekada davno, samo oni bogatiji Šokci imali su svoj vlastiti kazan, a svi ostali najčešće su ih posuđivali od njihovih vlasnika, naknada za posudbu obično je bila jedna litra rakije. Ljudi su znali oko kazana sjediti do dugo u noć. Znalo se popiti, zapjevati, ali i pojesti.
Iako je broj kazana nekada bio veći, kao i broj ljudi koji su pekli rakiju, danas se, zbog zakona, ali i nepogodnih vremenskih uvjeta, taj broj sve više smanjuje. Svi koji se bave i danas ovim poslom, čak i za vlastite potrebe, trebaju biti upoznati s propisima koje moraju poštovati. Naime, propisi kažu da i oni koji rakiju proizvode za vlastite potrebe ulaze u kategoriju malih proizvođača alkoholnih pića, te se moraju registrirati u najbližoj za to nadležnoj ispostavi Carinske uprave. Trebaju podnijeti pisanu prijavu za upis u registar trošarinskih obveznika i to najkasnije 8 dana prije početka proizvodnje. Ako proizvođač za vlastite potrebe napravi više od 20 litara čistog alkohola ili 50 litara rakije godišnje, onda spada u druge kategorije oporezivanja i mora osobno otići u Carinu. Isto tako, rakija proizvedena za vlastite potrebe ne smije se prodavati.
Iako propisi sve više reguliraju proizvodnju, u mnogim selima i danas se zadržala ova tradicija. Kazani se i dalje dime u dvorištima, a znanje se prenosi s koljena na koljeno. Danas su rijetki oni koji rakiju nisu probali. Bilo da je riječ o svečanoj zdravici, susretu s prijateljima ili nekakvoj drugoj prigodi, gotovo svatko se barem jednom susreo s njenim karakterističnim mirisom i toplinom.
