Prije 25 godina 14. kolovoza, u Nemetinu je, po principu svi za sve, obavljena posljednja i najveća razmjena 714 hrvatskih logoraša. Ovaj dan Vlada Republike Hrvatske proglasila je Danom logoraša, u sjećanje na sve one koji su prošli torture u Sremskoj Mitrovici, Begejcima, Stajićevu i drugim logorima. Nakon mučenja, batinjanja, psihičkog i drugog zlostavljanja i svjedočenja brojnim ubojstvima svojih suboraca, logorašima je ostalo mjesta za neopisivu radost znajući da mnogi nisu bili te sreće da iz logora izađu živi.
“Iskidane majce, batine, modrice, jauci, glad, jedna jabuka za cijeli put, glava ispod sjedišta, ali uz sve to ono što prvo dođe u sjećanje su oni ljudi koji su tamo zauvijek ostali “, kaže umirovljeni pukovnik HV i bivši logoraš Ivan Lukić Zolja. On je, kao svake, i ove godine uz svoje preživjele suborce i supatnike, nazočio svečanoj akademiji u Vukovaru, održanoj povodom 25. obljetnice razmjene u Nemetinu, po principu svi za sve, čiji je datum kasnije proglašen Danom logoraša. I nakon logora doživjeli su brojne “pljuske”, no iako razočarani, i dalje se ne daju. “Mi imamo u društvu logoraša jedan izraz kojeg se držimo – mrtvima dugujemo istinu, a živima poštovanje”, zaključuje Lukić.
U okviru programa, ove su godine dodjeljena i priznanja u ime Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, koji su i organizatori obilježavanja. Priznanja su dobili Sunčana Bašić, koja je sa skupinom žena i studenata pomagala hrvatskim zatočenicima i Franjo Gregurić, koji je kao tadašnji predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva bio zadužen za itekako naporne pregovore o razmjeni sa srpskom stranom. “Ponosan sam da smo doprinijeli u tim ratnim danima spašavanju naših zarobljenika iz srpskih logora tim sporazumom kojeg smo potpisali u Budimpešti, u suradnji s međunarodnim i našim Crvenim križem. Inače, svake godine s kolegama dolazim u Vukovar i Nemetin, u miru i privatnostima poklonimo se žrtvama”, rekao je Gregurić.
U ime grada domaćina te kao izlasnik predsjednika Vlade nazočne je pozdravio i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, zahvalivši im na njihovoj žrtvi i pozvavši ih da sudjeluju u kreiranju boljeg života. A nakon Vukovara, krenulo se put Nemetina, mjesta spasa 1992., gdje svakom logorašu naviru uspomene na svaki detalj od 14. kolovoza prije 25 godina.
Mnogima je, i toliko godina poslije, jednako bolno pričati o onome što su prošli, ali se sjećaju i svakog trenutka prvog stupanja na slobodu. Nakon što sam razmijenjen stupio na hrvatsku stranu, kad smo se vozili do osječkog trga gdje su nam priredili predivan doček, nisam mogao zaustaviti suze, kao što ne mogu niti sada”, ispričao je kroz suze Ferenc Kovač, logoraš koji je u bitki za Vukovar bio član Kriznog štaba.
Velepromet, Begejci, Niš, Sremska Mitrovica, Strajićevo….i još na desetke logora u kojima su po okupaciji zatvarani hrvatski branitelji i civili. Prema podacima društva logoraša najmlađa ubijena osoba bila je stara samo šest mjeseci, a najstarija osoba je imala 104 godine.
“Prema našoj evidenciji, zatočeno je bilo više od 30 000 ljudi, ali hrvatska država priznala je samo 7640 koje je evdintirao Crveni križ”, kaže predsjednik HDLSKL Danijel Rehak. No i 25 godina poslije, iz Srbije nonšalantno negiraju postojanje logora na njihovu tlu. S druge strane, hrvatska država nije učinila niti upola napora koliko je trebala i mogla da se zločini priznaju i procesuiraju. “Mi imamo strahovitu želju i volju da se to konačno napravi i dogodi, ali mislim da mi to nećemo doživjeti”, pesimističan je, ili bolje reći realističan je Rehak. No, HDLSKL ne odustaju, dosad su ponijeli devet kaznenih prijava, izdali su desetak knjiga, a iako su povjerenje u pravo i pravdu izgubili odavno, i dalje ostaju posvećeni svojoj zadaći – istraživanju ratnih zločina na hrvatskom tlu i u brojnim srpskim kazamatima.
